ShortyDok Dunav

Davno je bilo, ne ne bi spominjo imena
ko’ nas je to prod’o i koja je bila cijena nasih zivota sto Bog je uzeo
il’ nam dao, tri mjeseca pakla
a onda je Vukovar pao, a i mi skupa s njim al’ smo se predali hrabro
mjesec dana nakon sto je umro Blago Zadro
al’ je ostala gorcina u grlu koje me zedja
na pozive u pomoc da l’ su okretali ledja
ko’ je Ovcaru prezivio
ne pitaj sta je proso, u Stajicevu Nisu
ja sam u Mitrovicu o’so

4 mjeseca logora, za svaki sekund oziljak
pa izis’o u razmjeni kad je vec bio ozujak
pa sta to znaci da sam imao srece
sto sam ostao ziv, imali tu nesrece vece
sto sam vidio i cuo
ne to se ne da zaboravit
nema doktora sto moze ove rane oporavit
kao ni moju dragu sto bolest uzela mi
jos prosle godine, dok moja Sara ima 3
ona me drzi na zivotu
samo moja kcerka jeste i sjecanje
na moje decke sa Trpinjske ceste

Ref.
Boli me sjecanje na dane slavne
dane ponosne, al’ borim se
i ne dam se dok Dunav tiho protice
i boli me istina sto nema onih koje volim ja
pokriva ih zastava
nek sanjaju u sjeni hrastova

A moja mala Sara o tom ne zna nista
ona zaspe sa osmjehom i sanja igralista kolace i bombone, a ne bombe i komblone
ko njen stari, ne vidi proklete demone
ne vidi krvave rovove i popaljene krovove rodnoga grada, ona ne zna nist’ o ovome
i bolje da ne zna, nek je sretno djete
samo zna da tata guta neke roza tablete
kad ga boli glava, al’ ne postoji taj prozac ni xanax za ove kosmare uvucene u mozak
sto mi ne daju uklonit barikade i klade

Zakopavam mrtve u proslost, a oni ih vade sta mi to rade ljudi ko da nisam sav svoj tresem se i drhtim, ko da nisam sav svoj
dok me kupa hladni znoj, nesto u meni kipi peku me nasi haski, kundak zivota tuce
zaista boli vraski
opet sam pos’o, polako
jer vise ne znam kako
borit se protiv toga nimalo nije lako
i ko da nemam nista drugo osim te granate
al’ neka i to ce bit dovoljno, ako se vrate

Ref.

O dragi Boze, kao da nije u snu
kada koljena od krvi, a ja stojim bas na dnu
a oko mene poklani, streljani, pretuceni unakazeni, nevini i do smrti muceni
odjednom i ja tonem u krvavom blatu
al’ mi Sara drzi ruku
i vice, ne dam svog tatu
i onda nestaje sva tama
jer je andjeo nad nama
pa nam salje oblak na kojem je Sarina mama moja draga zena, bljesti od suncevih snopova i smjeh moje kcerke, jaci od milijun topova mi zagrljeni sretni, zato placemo nas troje odjednom oko nas svi moji prijatelji stoje

Svi jos uvijek lijepi, svi mladi ko na slici i svi mi u glas kazu da je dosao kraj bitci da zivim sad za zive, mrtvih samo da se sjecam
pa se izljubim sa svima i to im obecam
kazu zbogom i opet sve je isto ko i prije
silni Dunav, na vodotornju se zastava vije
ja se budim jer se Sara smije
i rucice dvije mene grle oko vrata
dokaz sreca u meni je

Ref.