Sjedim u stanicnoj zgradi
cekam u gomili ljudi
voz ponocni kasni
jutro se budi

Vazduh u kavezu
umoru se ne dam
a noz od dima bode
al’ se dobro drzim
i gledam i gledam

Kraj mene studenti
radnici, vojnici
klosari na broju
starice izdisu

Skroz tamo u uglu
zalutala gospoda
o, pobjegla bi negdje
ali joj na vrata zlo stavilo kisu

Stiskam se
sto sam manji, vise vidim
ovakve su zore
lijek mojoj dusi

Pogledujem kradom
slatko olinjalu damu
gdje mameci mene
otmjeno pusi i pusi

Kraj nje jadno dijete
pospano, mirno, lize slinu
a neki brkati muskarac sav uzbudjen
zdere i zdere luk i slaninu

Sve mi ovo lici na otkaceni vagon
ne znam da l’ ce po nas ikad doci iko
al’ sabracu i sestre mojih zeljeznickih tuga
svo bogatstvo mojih zeljeznickih tuga
iz srca mi nece odvuc’ nikad niko nikad, nikad niko