Upucujem ovu lijenu popodnevnu misao njeznu i pohotnu u ono dvoriste u kojem sam vas gledao, draga susjedo Tisucu devetsto pedeset sedme godine kada je bila jesen slicna ovoj i kada su jos u moj san udarali prozori roditeljske kuce utopljene u sibenskoj jugovini U gradu koji je postajao moja bolnica a mojom napola razbudjenom glavom kolali prvi tramvaji plavi i uspavani adresiram tamo ovu misao i kazem steta Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest svakog jutra kako ste se zvali Ema, Selma Alma, Adela da li je sto izmijenilo vase lice oci i trbuh A kako sam vam zavidio vracajuci se iz setnje od osam do jedanest izjutra uz cetvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Pescenickom mljekarstvu Svim je bojama vec moj prvi studentski rujan dodavao malo crnog i malo tamnozelenog i danas Vam iskreno kazem steta, steta Vise vjerojatno i niste za takva sta ponovo ono dvoriste vrijeme je za nedjeljni ribolov i vas suprug odlazi Vi znaci danas dolazite jos ranije u moju sobu, oko pola sedam a ja bas izlazim, steta jer moj je cimer mrzovoljan tako rano i ja bih Vam vjerojatno pruzio vise Ali ja idem u setnju i setao sam tako godinu i drugu i ne da Vam se hvalim, bilo je toga kakve sve zemlje, pica, kakva mora gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio i kakve zene Jer vama otvoreno mogu reci kuda sam sve setao po kisi ujutro nekakav vlak je istruo u crnom proljecu u Poljskoj, blizu Rusije Kakvu sam tamo zenu ostavljao, isukrste i kakva je mene ostavljala na sjeveru pijuci neko nerazgovjetno pice svog naroda daleko, daleko, kao u snovima Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj pa oci providne i dragocjene jedne cehinje iz Brna, Vozderkove Premjestene zauvijek u moju utrobu a takav snijeg i sve sto treba bilo je, bilo ali ono dvoriste u kojem sam vas vidjao izmedju dva neodredjena stabla crna od vlage one jeseni Vas tako obicnu i raskalasnu domacicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi U sezonama 1957,58 i sljedece steta, nepovratno steta Niceg nema, niceg nema od tebe od mene
Tekst pesme
