Plakao bi kao malo djete
kad se sjetim devedeset pete
i cetvrtog avgusta u podne
kad sam kren’o ispred kuce rodne

Place nebo nad mojim Gubinom
nad srusenom kucom Nedjukinom
tuzno Troglav u maglama cuti
sve nestade u jednoj minuti

O, Dinari svojoj pjesme pisem
voljecu je dok zivim, dok disem
draga mi je svaka njena stijena
sa tamjanom sto je ogadjena

Sto ne palim tamo Slavsku svjecu
to im nikad oprostiti necu
sto se soko u ravnici budi
nek’ im gospod ‘mjesto mene sudi