Pamtim nasmijane oci
pamtim te duge kisne noci
lagane korake i drhtaj lisca na krosnji
tvoj osmjeh otklanja sumnju

Krunis dan slatkastim glasom
topis ga kao muku
sto je ostala daleko iza tebe
predvidljivost ne dopusta da se opustimo

Neminovnost onoga sto slijedi
sami svoji, osebujni
svima cudni, slobodoumni
na putu individualizma