Prozori bez stakla
zamor usred pustinje
zatvor zlatnih vrata
kriv se pravom smiluje

Slikar praznog platna
ustrajan se predaje
kroviste bez kuce
praznina raduje

Na pola sam puta do devetog kruga
mali zbor u glavi glasno pjeva
al’ te vokalize su prolazne krize
diraju onol’ko kolko treba

Fali mi malo svjetla
da samog sebe nadjem
tu negdje ispod rebra
sve tezi nosim kamen

Fali mi malo svjetla
da samog sebe vidim
kad stanem ispred njega
da niceg se ne stidim