Ukrade mi juce neka tudja ruka
zadnje kapi mora iz usahlih vena
i umuknu zvono crkve mojih htjenja
a razbi se okno nebeskoga luka

Ostah sam na kisi k’o od Boga proklet
drzeci u ruci sest drhtavih zica
gledajuc’ na stabla opustjelog parka
i na njima jata pokisnulih ptica

Osjecam u sebi k’o po nekom smecu
tumara i njuska jedno gladno pseto
omorina neka, neki vjetri juzni
mirisljave kise i bolesno ljeto

Al’ u meni samo moja sudba tasta
i prosuti melem zivotnoga saca
sav sam kao neka pokradena basta
iz koje se lopov praznih ruku vraca

Jer, sta ce kome ovaj otrov sto ga sisem
ili pregrst bolnih sjecanja i sijena
sta ce kome ova pjesma sto je pisem
ili pisma sto ih salje jedna zena

Al’ ne treba ni meni to sto drugi istu
ja nijesam sanjar onda kad se strada
naviklo se tijelo k’o strasilo u zitu
na ovu hladnu ljetnju kisu koja pada