Oliver DragojevicZelenu granu s tugom zuta voca

Zelenu granu s tugom zuta voca
na nekom starom spljetskom perivoju
sanjarim s mirom dok se dusa noca
i vlaga snova hvata dusu moju

Al’ ceznja drsce kao ptice golo
k’o plava pjesma naglo prekinuta
k’o neko blijedo i beznadno kolo
k’o bosi prosjak na po’ pusta puta

Sva ljubav moja usred ceste kisne
moje je srce u sedam komada
pod mojim plamom jedan plam da vrisne
nad mojim dahom mramorna gromada

Tmurne se misli reska svjetla boje
krv u mozdane, mozak van da skoci
nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje
tudjinska zeno, samilosne oci