Jednoroze moj, konjino stara
vec dugo ne pijes vode iz bunara
i susi ti se rog, ponos i dika
tvojeg krvnika, tvojeg konjanika

Da l’ se sjetis konjino kako zamirise trava
kad rosa spusti se, a velika ti glava
i okicen ti rog najljepsim cvijecem
dan od srece, ja gusto zaplacem

Jednoroze moj, vrijeme je za setnju
do strme pecine u dolinu sretnu
pa kad vode podzemne tople poteku
rog svoj stavit ces, bez zraka disat ces

I bit ces opet konjino ponos i dika
tvojeg krvnika, tvojeg konjanika
nece biti djevojke sto te jahat ne bi htjela
da rog ti dotakne, duboko uzdahne