Sini sini sjaj mjesece
sini ‘zagora
da ja vidim, ko se
sece nocas ispred dvora

Ko li sece, ko li pjeva
tako glasovito
uz dv’je zice tamburice
tuzno zalovito

Sjaj mjesecu, sapat doso
gore u oblake
pa se curi smilovao
pustio joj zrake

Kad je Zlata sa pendzera
opazila ko je
kroz demire pruzila mu
bijele ruke svoje