Ko cvijeta dva Olivija i ja
rasli smo u basti naseg sna
al’ godine su prosle pored nas
dugo vec joj nisam cuo glas

Moja duga putovanja
uvijek sam i ona sama
sa sam tu
al’ mozda necu naci nju

Olivija, upali svjetlo
sad da nadjem put
Olivija, otvori vrata
ja sam opet tu
Olivija, zar neces primit’
ovaj mali cvijet
Olivija, zar nismo vise isti svijet

Olivija sad ima zivot svoj
djevojcicu i mali topli dom
nece vidjet’ moje suze
nece cuti pjesmu moju
nikad vise nece znati
gdje sam ja

Olivija, ti ne znas
kako nocas placem ja
Olivija, kraj nase rijeke
sjedim, ali sam
Olivija, na staroj klupi
pise ti i ja
i ime tvoje, Olivija
ime tvoje, Olivija