Moja je soba tako jadno mala, ja ne bih u njoj izdrzati mog'o da mi oci ne sanjaju budne, al' ne ropcem, sudbini velim hvala jer mojoj bijedi cudan sjaj je dala, i moje patnje nisu uzaludne Danas sam opet ruco samo caj, al' vlazna blagost sja u mome oku ja opet mislim na svoj rodni kraj, i ceznja preobrazava mi javu sa Quaija mjesto Seine cujem Savu, i Tuskanac mi sumi iza leja Na domovini dvostruka je sjena, baca je Pesta, baca je Bec ona je sva u crno zavijena, ne cuje, majko, niko tvoju rijec sumori, dise more, tece Drava, a izmedju njih jedna zemlja spava Pod vedrim nebom slobodnog Pariza, koliko puta tuga me je srela, u vrevi Etoillea, Saint Michelea o Boze, tu treba biti jak u tome svjetlu jos me vise boli, rodjene moje grude suhi mrak Udisem Pariz, smjelim bijegom spasih, slobodnu dusu, ali ja sam sin, a mojoj majci sve su sjede vlasi ja zene nemam, a ni druga nemam sto jos imadem, samo jezik svoj U koji zivot svoga srca spremam. Zanosi, misli, ritmovi i rime Ja bezimen u bezimenu mnostvu, daleko negdje sebi sticem ime I muku mucim samca dezertera, sto zabranjenu domovinu sanja, na hartiji, u potezima pera Pero, ta mala, ta neobicna stvar, a kako ziva, kako puna snage Kad iz njeg' tece novih rijeci car, omamljuje me kao govor drage sva utjeha je u tom malom peru i sja i grije i vraca mi vjeru O Hrvatska, o moja domovino, ti moja bajko, ti moja davnino, ti porobljeni, oteti mi kraju jadni dezerter ti daje dar, bogatiji no kraljevi ga daju i sav je ljubav, pobuna i zar Ja skoro prosjak duh slobode sirim, pa i nem'o na svom grobu svijecu, ja necu, necu da se smirim k'o svjezi vjetar u sparinu pirim, a kada umor svlada duse lijene, na otpor trubim, ja trubac sa Seine Sto mi je placa, mrznja gmizavaca sto svoje blato lijepe o moj glas, al' ja pred licem roda stojim vedar, za hljeb slobode prilazem svoj klas zar nije zlatan i bogac i jedar, zar nije zlatan i bogac i jedar
Tekst pesme
